Čini li nas slušanje jazza zrelijima?

S psihološke strane, zrelost se definira kao sposobnost reagiranja na prikladan, u pravilu neinstinktivan, naučen način. Slušanje jazza može biti instinktivno privlačno, no da bi se u potpunosti razumjela struktura harmonije i tehnika improvizacije, potrebno je i teoretsko, naučeno znanje.

Mnogi vrhunski muzičari, koji potječu iz najrazličitijih žanrova, na pragu zrelosti počinju se približavati jazz muzici, jer ona za njih predstavlja izazov, dok se mnogi ljubitelji muzike također okušavaju u slušanju jazza. Često njihova prva reakcija nije pozitivna, jer su naviknuti da od muzike očekuju emocionaln odaziv, dok jazz u sebi ima nepobitno značajnu notu intelektualnosti i kognitivnog pristupa.

Sazrijevanje povezano sa jazzom nije samo kronološko, nego se tiče i različitih sposobnosti, kao što je sposobnost slušanja, o kojoj ovisi mogućnost prepoznavanja melodijskih struktura i fraziranja. Osjećaj za groove, za ritmičke rifove koji se ponavljaju (ostinato) i sposobnost izražavanja i prepoznavanja izraženog kroz muziku su iznimne muzičke sposobnosti potrebne za potpunije razumijevanje jazza. Stoga se može sa relativnom dozom sigurnosti reći da većina ljubitelja jazza ima visoki stupanj muzičke zrelosti, jer upravo zahvaljujući toj sposobnosti razumijevanja složenih muzičkih struktura mogu imati veći stupanj razumijevanja jazza, a time i njegovo veće uvažavanje.

Mnoge osobe sazrijevanjem postaju ne samo iskusnije, nego i strpljivije; neki od kompleksnijih jazz listen to jazzdjela zahtjevaju ne samo tehničko-teoresko znanje, nego i smireniji, sporiji pristup prilikom slušanja. Mlađe osobe koje razvijaju strast prema jazzu obično su zrelije od svojih vršnjaka i pokazuju veću refleksivnost, te se ranije nalaze u fazi u kojoj muzika za njih ne predstavlja više samo način uspostavljanja vlastitog identiteta, bilo težnjom ka samostalnosti kroz odbijanje roditeljskih utjecaja i roditeljskih ukusa, bilo težnjom za samopotvrdom kroz šire društveno prihvaćanje kroz identificiranjem sa dobnim grupacijama i novim društvenim trendovima.

Iako se u dvadesetim godinama 20-og stoljeća nekonvencionalnost jazza povezivala sa nesocijalnim ponašanjem, istraživanja su pokazala da djeca koja imaju sklonost prema jazz muzici imaju manje tendencija ka nedruštvenosti od svojih vršnjaka.